Velika seoba: potvrđeno daleko istočnije podrijetlo prvih Hrvata

Nedavno objavljivanje znanstvenog rada o velikoj migraciji Slavena koji uključuje i dolazak Hrvata na ove prostore izazvao je veliku pozornost, ne samo u domaćoj nego i u međunarodnoj javnosti. Kako kaže akademik Mario Šlaus koji je uz Radomira Jurića, nekadašnjeg ravnatelja Arheološkog muzeja u Zadru, jedan od suautora ovog rada objavljenog u utjecajnom časopisu Nature, to istraživanje srušilo je neka čvrsta uvjerenja. „Europska znanstvena zajednica bila je vjerovanja kako su s vremenom migrirale kulture i jezici, ali ne i ljudi. Upravo ovim velikim istraživanjem dokazali smo da su doista selili i ljudi, i to u slučaju Hrvata jako daleko, čak 3000 km“, rekao nam je Šlaus.

Rad naslova Ancient DNA connects large-scale migration with the spread of Slavs objavljen u časopisu Nature br. 646 u rujnu dokazuje kako su se Slaveni selili iz prostora Ukrajine i Bjelorusije, u današnju istočnu Njemačku, Poljsku i Hrvatsku. Ovaj rad daje konačne odgovore na mnoga pitanja, odakle smo i kada došli, pa i kako smo stigli, velikim dijelom i kako smo živjeli i pokapali mrtve. Znanost je još u potrazi za mnogim odgovorima, poput onoga zašto smo uopće otišli, pa i onim s kim sve dijelimo sličnosti. Njih će dati eventualna nova istraživanja i znanstvene suradnje.

Naslovnica časopisa Nature br. 646.

Kako je drevna DNK promijenila povijesnu sliku

„U četiri različite arheološke kampanje od 2004. do 2013. godine provedena su arheološka istraživanja na položaju Velištak u Velimu kod Stankovaca, u neposrednoj blizini Benkovca. Provedeno je to velikim zalaganjem stručnjaka Arheološkog muzeja i studenata arheologije Sveučilišta u Zadru. No, do otkrića je došlo slučajno pri izvođenju radova na izlasku s autoceste prema Pirovcu gdje je jedan naš vanjski suradnik dojavio kako je u jednom kafiću čuo da su pri iskopavanju velikim strojevima otkrili grobove. Idućeg smo dana puni očekivanja i uzbuđenja došli na teren i zatekli djelomično devastirano groblje, no uspjeli smo radove zaustaviti. Krenuli smo u istraživanja koja su nas ugodno iznenadila“, kaže nam Radomir Jurić. Već prvi dan u jednom malom grobu pronađeni su zanimljivi predmeti poput naušnice, keramičkih posuda, noževa, polumjesečnog privjeska. Istraživanje ondje nije završeno, jer se groblje proteže dalje prema zapadu pa je za očekivati nova otkrića. Jurić kaže kako su u ovaj rad uključeni rezultati u nekoliko ranijih disertacija i stručno-znanstvenih uradaka napravljenih na tom nalazištu. Sada je groblje nedaleko od poslovne zone u Stankovcima koja nalazište ipak i ugrožava, preko nekih grobova morala je proći i cesta, ali srećom, prije toga su istraženi i dokumentirani.

Prvi je zaključak ovoga rada kako poznate slike dolaska Hrvata, iako romantizirane, imaju u sebi i točnosti. „Činjenica je da te slike potvrđuju kako doista jesmo došljaci, uključujući dolazak na more. I neki ugledni znanstvenici tvrdili su kako smo oduvijek bili tu, pa i da to nije bio neki narod nego prije socijalna skupina i graničari. No, mi smo doista došli iz jedne jako velike udaljenosti, prevalili smo jako dalek put“, kaže Mario Šlaus. Isto tako, ovim istraživanjem ruši se uvriježeno vjerovanje da smo stigli s Karpata, što se generacijama učilo u školama, da je pradomovina svih Slavena bila upravo ondje, a bilo je i drugačijih vjerovanja, ali uglavnom ne da je riječ o toliko istočnoj lokaciji.

Velištak: slučajno otkriveno groblje postalo je ključ znanstvene revolucije

„Nema nikakve sumnje da su Hrvati dio jedne velike skupine ljudi koja se seli s istoka na zapad, u našem slučaju s istoka na jugozapad. Zajedno s nama sele se ljudi koji se naseljavaju na prostor današnje Poljske te istočne Njemačke. Pradomovina svih tih ljudi je na tromeđi onoga što su danas južna Bjelorusija, zapadna Rusija i sjeverna Rusija. Ako pogledate karte, to je prostor koji je ne samo dosta istočnije, nego je i na istoj geografskoj širini kao i Amsterdam, Berlin, London. U ekološkom smislu to je područje fundamentalno drugačije od onoga na koje se mi doseljavamo. Mi smo jedina skupina koja suštinski mijenja svoj ekološki sustav, jer Poljska i istočna Njemačka klimom su slične, jedini smo se mi probili do istočne obale Sredozemlja“, kaže akademik Šlaus.

Logika nalaže kako se zbog udaljenosti i prolaska kroz za prve Hrvate potpuno nepoznat teritorij moralo raditi o više valova doseljavanja. Ali, za takvu tvrdnju znanost bi trebala neke nove dokaze. „Na temelju nalaza na nalazištu Velim Velištak datirano je i prema arheologiji i prema, što je još važnije, analizama C14 na 31 uzorku, da su ovdje prvi Hrvati živjeli od druge polovice 7. do kraja 9. stoljeća. To su ljudi koji dolaze sa spomenute tromeđe, govore slavenskim jezikom, imaju slavensku kulturu, mnogobošci su. Da bi se poduprla teorija o više valova, trebali bismo još lokaliteta datiranih u druge periode, ali oni do sada nisu pronađeni. Sasvim je izvjesno kako je riječ o velikoj skupini ljudi, minimalno 100.000, radi se o pravoj seobi naroda. Za razliku od prvih Britanaca koji su naseljavali američke kolonije a koji su 90-95 posto bili muškarci, u našoj migraciji podjednako su zastupljene i žene i muškarci. Dokaz tome su znanstvene metode poput istraživanja mitohondrijske DNK kod pronađenih ostataka i Z statistike kojima je dokazano kako je, iako je put bio dug i opasan, ovdje stigla skupina u kojoj su podjednako zastupljene i žene i muškarci. Ne znamo u ovom trenutku gdje su bile međupostaje na tom putu, je li na njima netko iz te migracije i ostao“, kaže Šlaus.

Ono što će kao vrlo važan nalaz istaknuti Radomir Jurić jest da se radilo o biritualnom groblju, znači o spaljivanju, ali onda i pokapanju, da bi se potom pokojnici samo pokapali. Od 205 istraženih grobova, u njih 49 ostaci su bili spaljeni. Radilo se, dakle, o Hrvatima koji još nisu bili pokršteni. Oko 30 posto grobova starosjedioci su tog kraja, ostalo su došljaci koji se kasnije nazivaju Hrvatima. „Ta je migracija bila miroljubiva, ne uvijek osvajačka, pridošle skupine nastojale su se naseliti na miran način. Izgleda da su se došljaci naselili, određeno vrijeme na lokaciji živjeli, i onda se pomicali. To je naseljavanje bilo jedan proces“, kaže Jurić.

Nakon pokrštavanja nestaju predmeti uporabne vrijednosti s grobova u Velimu i drugdje u Hrvatskoj. Primarno se javlja nakit, najprije iz radionica s bizantskog prostora, a potom samosvojan, ali više nema fine keramike. Znanost u ovom trenutku ne zna jesmo li u svoju pradomovinu također odnekud stigli i koliko smo u njoj bili. Ovi su ljudi u njoj sigurno živjeli od razdoblja kasne bronce, tisuću do tisuću i pol godina prije Krista, pa sve do 6. stoljeća. Bili su naviknuti na svoj ekosustav, znali su sve o njemu, kako se u njemu prehraniti i preživjeti. No, ipak odlaze. „Ne znamo niti kako su se nazivali kada su tamo boravili. Standardna je motivacija velike migracije bijeg. Nemamo nigdje zapisano da ih je netko tjerao, niti imamo informacije da se nakon nas na toj tromeđi naselila neka ratnička skupina. Jako je dobro pitanje zašto smo se selili“, kaže akademik Šlaus.

Tko su bili prvi Hrvati? Život, vjerovanja i izazovi velike migracije

Ovim znanstvenim radom utvrđeno je kako su tih 100.000 ljudi koji su stigli do lokacije kod Vranskog jezera nepobitno Hrvati. Oni su doista predziđe slavenstva jer su stigli najdalje, ostali su se narodi zaustavili na prostoru drugih današnjih slavenskih zemalja. Do tako velike brojke u toj migraciji došlo se znanstvenim analizama. Poznata je, naime, genetika ljudi koji tu žive od razdoblja neolitika. I u drugoj polovici sedmog stoljeća taj se genetski profil odjednom jako mijenja. I to ne suptilno. „Ta promjena nije nipošto mala kao što bi bila da je radimo danas pa dobijemo da ona obuhvaća i ljude azijskog porijekla, jer imamo migrante s tog područja. Slika koja nastupa u drugoj polovici sedmog stoljeća naprosto je potpuno drugačija. Da bi se napravila takva promjena, mora doći jako velik broj ljudi. I k tome smo vrlo različiti od populacija koje ostaju u Poljskoj i u istočnoj Njemačkoj po nizu parametara. Mi idemo na najdulji put, dolazimo jedini na istočno Sredozemlje, a također te populacije ostaju vrlo homogene. Naša se populacija miješa s onim kasnoantičkim populacijama koje su ondje ostale, a imamo i osobinu da uklapamo u svoj genetski bazen ljude koje smo ‘pokupili’ putem, tako je promjena stanovništva nakon našeg dolaska oko 70 posto, a ne 90 ili 95 posto kao u Poljskoj ili istočnoj Njemačkoj. Još moramo istražiti zašto smo i po tome bili različiti“, govori akademik Šlaus. 

Neprijeporno je kako današnji Hrvati imaju, da se tako izrazimo, isti genetski kôd kao i njihovi preci iz druge polovice 7. stoljeća. Moderni Hrvati jednostavno su njihovi potomci, dokazano je i haplogrupama kao i drugim metodama genetskih analiza. Za kraj, kuriozitet. Prvi Hrvati, iako su generacijski stasali uz velike rijeke, nisu baš voljeli more, pa tako ni njegove plodove. „Analiza izotopa iz pronađenih ostataka pokazala je da se uopće nisu hranili ribom. Sama lokacija govori da su se skrasili dalje od mora, a omiljena hrana, gotovo kao i danas, bila im je janjetina. Izgleda da se neke stvari ne mijenjaju kroz povijest“, kaže akademik Mario Šlaus.